Borislav Božić likovni je umjetnik iz Rijeke koji se kontinuirano i sustavno bavi vizualnim umjetnostima. Iako je u široj javnosti ponajprije prepoznat po fotografskom radu, njegovo je umjetničko djelovanje od samih početaka snažno ukorijenjeno u likovnoj umjetnosti – slikarstvu, crtežu i grafici – kao i u suvremenim i konceptualnim praksama.
Djeluje kao autor čiji se umjetnički identitet ne veže uz jedan medij, nego uz trajno likovno promišljanje u kojem se fotografija, slikarstvo, crtež, grafika i objekt međusobno nadopunjuju i grade koherentnu, slojevitu cjelinu.
Slike najčešće izvodi u kombiniranoj tehnici te djeluju kao slojeviti vizualni zapisi procesa, a ne trenutka. Površine gradi postupno, kroz mnoštvo sitnih, energičnih poteza koji se nižu u gustim ritmovima. Ti potezi nisu strogo kontrolirani, ali nisu ni kaotični – među njima se osjeća unutarnji red, gotovo puls, koji vodi pogled promatrača preko cijele površine.
U ciklusu „Memorija moga djeda“ Borislav Božić koristi fragmente starih greda i kovane, zahrđale klinove ne kao puki materijal, nego kao nositelje pamćenja. Ti elementi, već istrošeni vremenom i uporabom, u sebi nose tragove ljudskog rada, života i opstanka te postaju svojevrsni arhivi iskustva.
Završeci greda, osobito krajevi s urezima i zarezima za međusobno spajanje, imaju snažno simboličko značenje. Oblikovani s jasnom funkcijom – da povezuju i drže konstrukciju na okupu – postaju metafora identiteta. Kao što su grede bile dijelovi veće cjeline, tako je i pojedinac dio lanca generacija. Urezi govore o prilagodbi, o potrebi uklapanja u zajednicu, ali i o individualnosti – nijedan spoj nije posve jednak.
Božićeva dodatna intervencija na tim gotovo skulptorskim završecima nije nasilna, nego dijaloška: on ne briše prošlost materijala, već je naglašava. Time pokazuje kako se identitet ne gradi iznova, nego se nasljeđuje, nadograđuje i preoblikuje, uvijek u odnosu prema onome što je već postojalo.
Naziv „Memorija moga djeda“ ključan je za razumijevanje ciklusa. Djed, osim što je konkretna osoba, arhetipska je figura predaka – kondenzacija obiteljskog i kolektivnog pamćenja. Kroz njega Božić govori o vlastitom identitetu kao o nečemu što nije individualno zatvoreno, nego sastavljeno od slojeva prošlih života, rada i iskustava.