Izložba Nakon prvog puta okuplja osmero pozvanih umjetnika različitih generacija koji se predstavljaju skulpturama, instalacijama i site-specific intervencijama, Kristiana Kožula, Vedrana Perkova, Viktora Popovića, Gaiu Radić, Igora Ruf, Saru Salamon, Tanju Vujasinović i Vlastu Žanić.
Otvorenje: 18. 7. 2025. u 20 h
Umjetnici/umjetnice: Kristian Kožul, Vedran Perkov, Viktor Popović, Gaia Radić, Igor Ruf, Sara Salamon, Tanja Vujasinović, Vlasta Žanić
Kustosica: Ksenija Orelj, suradnica: Ivana Meštrov
Dizajn: Ana Tomić i Marino Krstačić-Furić
Skulpture koje ćete sresti na ovoj izložbi nisu monumentalne, niti su nužno uspravne i trajne. Ne zamaraju se pitanjima o izvornosti materijala i umjetničke geste, kako se skulptura uobičajeno definira i kao takva najčešće nalazi u muzejskim zbirkama. Skulpture umjetnika koji žive ili rade u sredinama Split – Rijeka – Ljubljana – Zagreb migolje se kroz različite medije, od svjetlosti, pokreta, teksta, zvuka i videa do ready-madea. Protežu se od dvorišta Benčića, uključujući i njegov potok i muzejsku fasadu, do same unutrašnjosti Muzeja.
Posvećeni istraživanju granica ravnoteže i kontrole tijela, radovi na ovoj izložbi ne nude stabilnost – nude rad s nestabilnošću. Baš obratno od forsirane kulture individualizma i samodostatnosti, intrigiraju nas na pitanja, kako se nosimo s tijelom u današnjem dobu? Kako, umjesto reprezentativnih modela, istaknuti njegovu neuravnoteženost i svakodnevno suočavanje s ograničenjima? Kako na neverbalan način posredujemo da smo ispali iz ravnoteže i nastavljamo bez nje?
Umjesto jedinstvene narativne linije, izravnosti sadržaja i društvenog angažmana, radovi su refleksije o našoj zapetljanosti u simultane krize koje nameću oblike stvaranja, ali i potiču metode izmicanja iz uskih načina funkcioniranja. Gaia Radić evocira skulpturu kao drevno biće koje izranja iz supstrukture prostora – potoka u Benčiću. Vedran Perkov koristi tekst i svjetlo kao nesigurne oblike samopomoći na muzejskoj fasadi, gdje svaka rečenica vibrira između banalnosti i urgentnosti. Kod Igora Rufa skulpture se komešaju između odbačenog i novog prostora upotrebe, željenog i zbiljskog, a visoka kultura preobraća se u svoje svakodnevno okrilje gdje je apsurd glavna sastavnica. Sara Salamon proizvodi dodatni prostor koji se „pretvara da je dio postojećeg“ – lažnu vertikalu, prostorni glitch. Tanja Vujasinović poseže za kolekcijom Muzeja, kroz svjetlosnu skulpturu reintepretirajući misao Ivana Kožarića. „Malo duha, malo materije“ ovdje ne sadrži pojmove suprotnosti, već označava istovremene uvjete. Viktor Popović otkriva arhiv muzeja kao mehanizam zaborava – konstrukciju u kojoj svjetlost sablasno usporava pogled. U instalaciji Vlaste Žanić susrećemo se s neprekidnom petljom, kolažem osobnih bilješki, odbačenih materijala i arhivskih tragova. Instalacija postaje arhitektura nevidljivih procesa – dnevničkog zapisivanja, emocionalnog usporavanja, ponovnog pogleda. Kristian Kožul gradi tijela u rastavljanju i međusobnom nadomještanju, kao protetiku koja ne skriva ranjivost nego je ističe. U medijskom tj. skulpturalnom, individualnom, kolektivnom, ali i institucionalnom smislu, radovi sagledavaju i reinterpretiraju uspavane i odložene funkcije i uvode pitanja: što znači stajati? Koga se isključuje da bi se nešto održalo? Gdje se nalazi težina, a gdje rasterećenje?
Umjesto perfekcionizma, trajnih i stabilnih formi, vječnosti kao vrijednosne opsesije (muzejskih) institucija, na izložbi Nakon prvog puta istražit ćemo lomljivost, ranjivost i stanja ispadanja iz ravnoteže kao način da ju ponovno oblikujemo. Nasuprot slavljenju kulta novog, dosezanja ranije nepostignute granice, pri čemu je gratifikacija često odgođena, zanimaju nas procesi popravljanja predmeta i uštimavanja subjekata. Tako vokabular izložbe pored nesavršene tjelesnosti čini potraga za nehijerarhijskim modelima pridruživanja i organizacije koja otpušta potisnute energije i tjeskobnosti pred neuspjehom kroz igru, eksperiment i humor.
O tome progovara i naslov izložbe koji težište s postignuća prvaka, vođe, vladara, ali i umjetnika ili kustosa kao mističnog tvorca koji tobože stvara ex nihilo, prebacuje na svakodnevno životno tkanje, skrojeno iz uzajamnosti i često nevidljive podrške.
Paralelni program:
Doručak u muzeju, MMSU, 19. 7. 2025., 10 sati
Razgovor i vodstvo s umjetnicima i kustosicama koji sudjeluju na izložbi uz gošću Maru Anjoli Vujić, povjesničarku umjetnosti i kustosicu iz ljubljanske Cukrarne (MGML). Osvrćemo se na pitanja ravnoteže u medijskom smislu tj. području skulpture i instalacije, ali i na tapkanje za ravnotežom unutar muzejske, izložbene i društvene infrastrukture.
Šetnja kvartom Priroda i društvo, dvorište Benčić, 22. 7. 2025., 19 sati
Interaktivna šetnja posvećena materijalima koji oblikuju prostor kvarta – od skulptura, fasada do stijena, voditeljice: Nadia Dunato Pejnović, Prirodoslovni muzej Rijeka, Ivana Golob Mihić i Ksenija Orelj (MMSU). U suradnji s udrugom Kultura svima svugdje vodstvo će biti prilagođeno posjetiteljima oštećena sluha.
Naslovna fotografija: Igor Ruf, Bernardi u mirovini, 2022.
Katalog izložbe s popratnim tekstovima (Ivane Meštrov, Ksenije Orelj), dosjeima umjetnika i izloženih radova, bit će dostupan nakon otvorenja.
Zahvala: Prehrambeno industrijski kombinat d.d., Akademija primijenjenih umjetnosti Rijeka
Podrška: Grad Rijeka, Primorsko-goranska županije, Ministarstvo kulture i medija RH
